O njoj se pričalo mnogo toga, da je dete noći, viđena u najmračnijim delovima uklete šume u noćima punog okrnjenog Meseca. Kosa joj bila nepregledno dugačka, poneki pramen joj je padao preko lica. Utočište za slepe miševe i ostala bića noći. Oči uvek suve, ispijene, upale, obrazi izbledeli. Nestvarno je bleda i nepostojana. Prokleta. Niz prste joj se slivala kišnica pomešana krvlju. Nokti su joj bili dugački i šiljati. Pod njima se nalazila sva ona zemlja kroz koju je kročila.
Obučena u dronjke, iscepanu i polutrulu crnu haljinu sa dosta zakrpa na sebi. Golih kolena, bršljen obmotan oko leve noge, bosa stopala puna ožiljaka koja su prošla mnogo toga.
Pogledom je pratila sve. I govorila je tišinom bolje od svih. Kažu da je i kao devojka bila povučena i brižljiva. Pričalo se.. pričalo se da je kao mlada pobegla od toplog doma u potrazi za nečim. Da nisu znali da li je uopšte živa dok nisu čuli da je u drugom gradu, da živi među prosjacima i beskućnicima. I dok nije zavladala kuga, crna smrt, opšti pomor. Priča se da je lutala ulicama tog grada, zaustavljala nezainteresovane prolaznike i mrmljala im nešto. Priča se da su ti ljudi posle umirali u strašnim mukama, ne stižući da udahnu miris novog jutra. I da su je jednom videli kako nemo miče usnama gledajući u nebo i da je posle toga nekoliko dana neprestano padala kiša.
Optužili su je da je paganka. Veštica. Da seje bolest, nesreću. Smrt. Uhvatili su je, zatočili u kulu dok nekolicina poglavara ne odredi njenu sudbinu. A sama sudbina joj je došla kao kazna. Teret koji je nosila sa sobom, pored slomljenih krila koja su se vukla za njom dok bi hodala. Čeznula je da izađe, da se oslobodi. Dani su prolazili, ali se svaki činio kao poslednji i kao najgori košmar. Noć joj je pomogla. Noć ju je prigrlila, sebično je nedajući nikom. Jednog jutra su zatekli praznu ćeliju.
Priča se da je pobegla, mnogi kažu da je nestala,niko je nije video kako se iskrada. Tražili su je svuda, pregledali svaki ćošak. Nije je bilo. A noću bi čuli u obližnjoj šumi strašne krike ljudi koji se nikada nisu više vratili iz nje. Jedino što su znali su čuli od momka koji je preživeo, vratio se iz šume izbezumljen, buncao u groznici i umro. Da je tamo devojka poludela od bola i nemira što krije u kosi, da u noći punog meseca sebi uzima žrtvu. Da je strašna kao sama smrt. I da ipak ima nešto milo i krhko u sebi što mami sve putnike zalutale u pogrešno doba. Da je nemilosrdna, buntovničkog srca. Deluje kao da hoće da pomogne, da joj treba pomoć dok ne pokaže zube kakve dosad niko nije video i dok ne postane kasno. Dok ne dođe po svoje.
Kružile su glasine da će se vratiti, da će naneti još bola i zla, da će prokleti svaki kamen pored kog budu prošli i svaki izlazak sunca onima koji to zaslužuju. Unosila je strah u kosti, deca su je pominjala u strašnim pričama plašeći mlađe od sebe, a stariji su u potaji strahovali od nje. Priča se prenosila generacijama, zapisana je u knjigama toliko puta. Avanturisti i hrabri su je čekali da se pojavi, izazivali, kukavice u njoj nalazile izgovor i krivca za sve loše što im se dešava. Nije je opkolila paučina zaborava. Priča je prerasla u mit, zub vremena u legendu.
Znam da je to istina. Vekovi su prošli od tog događaja, ali se pojavljuje u snovima vidovnjaka, otrovnih reči i pogleda. I dalje se ta šuma zaobilazi i kroz nju prolazi samo onaj ko mora. I dalje veruju da ona postoji. I da i dalje njen nespokojan duh tumara i traži sebi utočište.